Slučajnom prolazniku, Irena Borić

Slučajnom prolazniku,

intervencije u javnom prostoru 2009-2014.

 

Jedino mjesto postojanja radova Ane Zubak izvedenih u javnom prostoru jest dokumentacija. Njihova efemernost proizlazi iz ograničenog trajanja izvedbe od materijalizacije do nestanka u vremenu i prostoru, a svjedočanstvo o postojanju ostaje fotografija, video ili zvučni zapis. Stoga izložba u galeriji Greta prvi puta uokviruje proizvedeni sadržaj i značenja pojedinih radova da bi ih kontekstualizirala pod drugim svjetlom. Zbog prostorne specifičnosti radova, izvedenih na vrlo različitim lokacijama, izlaganje u galeriji omogućava donošenje zaključaka o umjetničkoj strategiji djelovanja u javnom prostoru. Također, za razliku od predstavljanja u javnom prostoru urbanog tkiva, dokumentacija izložena u galeriji obraća se drugoj publici, onoj unaprijed zainteresiranoj, koja radove posredno možda već poznaje.

Znakovito je da unatoč vrlo kratkom trajanju, takve umjetničke intervencije, baš kao i javne skulpture, podržavaju umjetničke i kulturne institucije i organizacije koje svojim djelovanjem tematiziraju javni prostor grada. Stoga, one nisu mišljene za idućih sto godina, niti su smještene na određenu lokaciju pukom slučajnošću već je sve unaprijed pomno istraženo i organizirano. Nadalje, zbog brze prolaznosti djeluju na suptilnoj razini, provocirajući pokoju reakciju prolaznika/ce i potičući na razmišljanje radije nego izazivajući javne debate. Primjerice, rad “Zid” (2009.) osmišljen je kao jednodnevna akcija gradnje zida preko trkaće staze koju prati video bilješka reakcija prolaznika. Premda zid provocira i traži zaobilaženje, preskakanje ili čak rušenje, u jednom danu izazvao je reakcije šetača/ica koje su varirale od oduševljenja do negodovanja. Kao rad u javnom prostoru nije potaknuo javnu debatu većih razmjera kakva je primjerice izbila oko rada “Tilted Arc” Richarda Serre sa Federal Plaze u New Yorku. No, iako također manipulira kretanjem kroz prostor “Tilted Arc” je zamišljen kao stalna javna skulptura. Postavljena je 1981., a uklonjena 1989. nakon višegodišnjeg sudskog svjedočenja javnosti koja se na kraju izborila za pravo odlučivanja o dizajnu javnog prostora. Iako je reakcija bila nepovoljna za ovu skulpturu, upravo su rasprava i angažiranost javnosti ono što pojedini radovi u javnom prostoru nastoje isprovocirati. Stoga “Zid”, za razliku od “Tilted Arca”, svojim postavljanjem i izvedbom unaprijed računa na reagiranje prolaznika/ca, a umjetnica koja je gradila zid čitavo je vrijeme bila dostupna za mogući dijalog sa znatiželjnicima. Ostaje jedino pitanje bi li se osobni utisci prolaznika/ca pretvorili u raspravu većih razmjera da se na savskom nasipu zid zadržao duže ili bi ostao neprimijećen čime bi se odgovorilo na polazišno pitanje o (ne)reagiranju društva na očitu zapreku. Zid je napravljen u okviru 9. Urban festivala pod nazivom (U)mjesto granice, a Ana Zubak osim što ocrtava novo prostorno kretanje istovremeno istražuje granice umjetničke odgovornosti, ispitujući koliko daleko svojim radom može/smije utjecati na kretanje drugih.

Još jedan rad izveden u okviru Urban festivala, njegovog 11. izdanja, određen je uključivanjem nasumične publike u njegovo ostvarenje. “The Big Picture” (2011.) polazi od razumijevanja nebodera kao simbola ekonomske moći koji istovremeno zaklanjaju pogled odozdo i privatiziraju vizuru grada odozgo, a umjetnica zamjenjuje mjesta dvaju pogleda. Nakon dugotrajnog pregovaranja o mogućnostima snimanja panorame grada sa zagrebačkih nebodera, umjetnici i organizatoricama festivala pošlo je za rukom snimiti pogled s Ciboninog tornja i s Iličkog nebodera. Uvećana panoramska fotografija smještena je u podnožje svakog od nebodera, a zainteresiranim prolaznicima/ama poslužila je kao pozadina za fotografsko poziranje kao da se nalaze na vrhu. Nastale fotografije printane su na licu mjesta u formi razglednica koje pošiljaocu često služe kao dokaz da je bio na nekom egzotičnom, drugima često nedostižnom mjestu. Iako su neki u okviru Urban festivala očekivali da umjetnica foto razglednice pošalje na prikladne adrese na kojima bi se eventualno odlučilo o pitanju privatiziranog pogleda, umjesto na aktivističku akciju, umjetnica je bila sklonija intimnijim ekonomijama razmjene poklonivši razglednice sudionicima. Time je rad odaslan u mnoštvo različitih smjerova koji nisu mišljeni da se ikada ponovo sastave. U “The Big Picture” umjetnica režira prizor za kameru, a nastale snimke sadrže sasvim drugo značenje od stvarnog prizora.

Takva inscenacija za kameru karakteristična je i za rad “Fantazija kulturnog radnika” (2013.), nastalog u okviru projekta Grad na drugi pogled ostvarenog u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici. Ana Zubak je ispred Doma kulture u kojem se nalazi izvana nevidljiva galerija Galženica organizirala tzv. flash mob akciju stajanja u repu. Brza akcija u kojoj su sudjelovali mladi Velikogoričani završila je nakon nekoliko minuta napuštanjem trga i odlaskom na izložbu. No, zašto bi poduži rep ispred kulturne institucije trebao predstavljati neobičan prizor, neostvareni san kulturnog radnika/ce? Ako se ne radi o Noći muzeja ovakav prizor ispred kulturnih institucija nije česta pojava. A osobito odudara od stvarnosti baš ispred velikogoričke galerije jer uobičajeni posjetitelji/ce najčešće dolaze iz Zagreba i gužva se može vidjeti jedino na otvorenjima izložbi. Postavljanjem zainteresiranih posjetitelja/ica na prostor trga, Ana Zubak ukazuje na gotovo nepostojeću galerijsku publiku. Baš zato prizor na fotografiji djeluje poput fatamorgane. Rad upućuje i na aktualnu kulturnu politiku prema kojoj se vrijednost sadržaja mjeri brojem posjetitelja. Zbog nemogućnosti objektivnog mjerenja vrijednosti suvremene umjetnosti, u suvremenom neoliberalnom rječniku njenih financijera veći broj posjeta objektivno mjeri veću kvalitetu sadržaja. Teza naravno nije održiva jer se danas do publike ne dolazi isključivo edukativnim programima, već puno češće marketinškim strategijama čime je vrlo upitno uzeti broj posjeta kao pokazatelj kulturne vrijednosti.

Nešto drugačiju scensku situaciju Ana Zubak uprizorila je radom “Spomenik” (2014.) izvedenim u bivšem auto kampu Soline u Trogiru u okviru projekta Motel Trogir – It is not future that always comes after. Ispred zamotanog “spomenika” izvedeno je svečano otkrivanje istog. No, iako su svi elementi otvorenja bili vrlo službeni i dosljedni – od poziva gradskim čelnicima, uvodne riječi, glazbenog nastupa, polaganja cvijeća, pa sve do zaključnog pljeska i čašice šampanjca, otkrivena “skulptura” zapravo nije skulptura, a ponajmanje spomenik. Zid nekadašnjeg tuša pretvoren je u spomenički rekvizit za potrebe uprizorenog performansa. Čin otkrivanja odražava odnos prema spomenicima u posljednjih dvadesetak godina. S jedne strane ideološki nepodobni, najčešće antifašistički spomenici nestaju, a s druge svojevoljno se podižu oni podobni. Dva trogirska slučaja ocrtavaju takav odnos prema spomenicima. U jednom slučaju je antifašistički spomenik u spomen poginulih partizana miniran 1994., nakon čega se trinaest godina čuvao u prostoru gradskog komunalnog poduzeća, da bi ga 2007. vlasnik tvrtke za prodaju otpada prodao u Italiju unatoč činjenici da se radi o zaštićenom spomeniku kulture. U drugom slučaju župni ured katedrale Sv. Lovre na svoju ruku postavio je poliestersku skulpturu Krista Uzašašća ispred same građevine, te premda je riječ o zaštićenoj kulturnoj baštini posve je ignorirao riječ struke da novopostavljenoj skulpturi tamo nikako nije mjesto. Osim refleksije aktualnog odnosa do spomeničke baštine, rad progovara i o diskontinuitetu uslijed kojeg dolazi do nepoznavanja baštine, pa možda i ne bi bilo neobično da u budućnosti jedan prvotno nedefiniran zid tuša postane spomenik od velikog značaja ako mu ga, na temelju vlastitog neznanja, odlučimo pridati.

Naposljetku bih spomenula “U počast ledu” (2011.), zvučnu instalaciju izvedenu u glazbenom paviljonu na Zrinjevcu nastalu u okviru Foruma za kreativne umove II – Grad i klimatske promjene kojeg je 2011. organizirao Goethe-Institut. Instalacija je nastala u suradnji s poljskim kompozitorom Krzysztofom Zimmermannom, a bilježi ubrzano otapanje leda koje ostavlja dojam apokaliptične kompozicije. Instalacija ostvarena u glazbenom paviljonu, za razliku od drugih radova, prolaznike/ce pretvara u slušatelje/ice čija reakcija ostaje intiman osjećaj nemoći pred snagom prijetećeg zvuka.

Svi ovi radovi imaju izvedbeni, a ne skulpturalni karater što ih vremenski i prostorno dodatno uvjetuje. Osim što su nastali polazeći od specifičnosti same lokacije oni su prvenstveno namjenjeni dijalogu sa slučajnim prolaznicima, a ne običnoj prezentaciji.

 

Irena Borić