Osvrt na izložbu “Slučajnom prolazniku”, Josipa Bubaš

U Galeriji Greta izloženi su radovi Ane Zubak objedinjeni nazivom Slučajnom prolazniku. Dok je Braco Dimitrijević ranih sedamdesetih godina u svoje intervencije u urbanom tkivu ugradio portrete običnih ljudi nazvavši ih Slučajni prolaznik, Ana Zubak radove ugrađuje u urbano tkivo obraćajući se upravo slučajnim prolaznicima. Izmičući radove iz galerije, umjetnica ne samo što ih smješta u gradsko tkivo i približava negalerijskoj publici, već svojim radovima intervenira u prostor grada time izazivajući reakcije i propitujući određena društvena pitanja. U Galeriji Greta ovom prilikom izložena je dokumentacija radova, u formi fotografije i video zapisa, pri čemu, prema riječima kustosice Irene Borić “izlaganje u galeriji omogućuje donošenja zaključaka o umjetničkoj strategiji djelovanja u javnom prostoru”. Izloženi radovi odražavaju svijest o društvenom trenutku kojemu umjetnica pristupa na pomalo ironičan, razigran način, otvarajući dijalog izmaknut iz elitnog prostora, smješten na ulici. Kreirajući specifične situacije, Ana Zubak izaziva reakcije slučajnih prolaznika koju tako uključuje u određenu problematiku, dopirući do publike kojoj se umjetnička djela zbog svoje izoliranosti u specifičnom, izložbenom prostoru često ne obraćaju.

Rad Zid izveden je 2009. godine u sklopu 9. Urban festa. Umjetnica je na savskom nasipu privremeno izgradila zid prepriječivši tako šetačima, joggerima i biciklistima slobodan prolaz. Na izložbi su, izložene fotografije i video snimaka rada i reakcije prolaznika. Ovakvom intervencijom autorica, prema riječima Irene Borić: “osim što ocrtava novo prostorno kretanje istovremeno istražuje granice umjetničke odgovornosti, ispitujući koliko daleko svojim radom može/smije utjecati na kretanje drugih”. Druga razina je provokacije, izazivanja reakcije, interesa, negodovanja ili odobravanja. Umjetnost tako djeluje kao svojevrstan mini šok, promjena u tkivu i ritmu grada koja izbacuje iz kolotečine i kao i svaka promjena izaziva procese prilagodbe.

Rad Spomenik također je izložen u formi dokumentacije rada. U bivšem kampu Soline u Trogiru u okviru projekta Motel Trogir “It is not future that always come after” 2014.godine umjetnica je zid nekadašnjeg tuša odlučila akcijom uprizorenjem otvorenja pretvoriti u spomenik. Organizirana je čitava procedura – otkrivanje spomenika, pozvani su gradski čelnici, organizirana prateća glazba . Umjetnica ovim postupkom ukazuje na relativiziranje kulturene baštine i povijesti, smještajući rad u specifičan društveni kontekst: od devedesetih godina nadalje svjedoci devastacije kulturne baštine, pogotovo one nedavne, socijalističke i antifašističke. Istovremeno se podižu brojni spomenici upitne kvalitete i vrijednosti, te bez ikakvog prostornog planiranja. Nasumičnim odabirom zida i odlukom da ga se pretvori u spomenik umjetnica ironizira danu situaciju, ali i upozorava i na mogućnost lažiranja povijesti, budući da za se za desetak godina, kako je navedeno, može činiti da je ovaj zid tuša zaista, zabunom ili neznanjem, postane nositelj posebne društvene i kulturne važnosti. Zamišljanje ovakvog scenarija odvlači situaciju do apsurda time podcrtavajući već prisutnu izokrenutost i iščašenost vrijednosti.

Rad The Big Picture propituje privatizaciju i elitizaciju urbanog krajolika. Prema katalogu izložbe, nakon dugotrajne i komplicirane procedure da se omogući pristup vrhu dva zagrebačka nebodera, Ciboninog tornja i Iličkog nebodera, pogled sa kojih je privilegija elite, umjetnica fotografira panoramu grada vidljivu sa navedenih lokacija te fotografije u velikom formatu stavlja ispred tih zgrada. Slučajnim prolaznicima, koji nisu u mogućnosti vidjeti ovaj egzotični pogled tako omogućava fotografiranje ispred fotografije, stvarajući iluziju da su prolaznici zaista bili na vrhu nebodera. Time se poigrava sa pojom pogleda odozgo, privilegiranih i običnih građana te ironizira urbani prostor kao turističku atrakciju. Fotografija fotografije tako pruža lažno svjedočanstvo stvranosti, stvarajući iluziju mogućnosti, ravnopravnosti. Pogled s visoka prisvajajući je čin, čin moći. Slučajni prolaznici ovim činom postaju sudionici inscenacije stvarnosti, spuštanja elitnog čina na ulicu u njegovom medijaliziranom obliku.

Dokumentacija flash mob akcije organizirane na ulazu u velikogoričku Galeriju Galženica2013. godine, kada je umjetnica fotografirala dugački red na ulazu u galeriju nosi ironičan naziv – Fantazija kulturnog radnika. Inscenirani red pred galerijom ironijski je komentar malog broja posjetitelja kulturnih zbivanja kao posljedice neulaganja u strategije edukacije i promocije kulturnog sadržaja. U birokratsko – kapitalističkom sustavu umjetničko postignuće mjeri se brojem posjetitelja koje nikada nisu mogle biti kriterij kvaliteta rada. Umjetnost kao proizvod za konzumaciju tako je svedena na zadovoljavanje formi i tržišnu utrku.

Radovi Ane Zubak ironični su ali dobrohotni društveni komentar iz koje je vidljiva želja komunikacijom sa slučajnom, neumjetničkom publikom. Način na koji umjetnica dotiče društvena pitanja graniči sa humorom, ironijom, bez dociranja i nuđenja rješenja. Nenametljivo ulazeći u tkivo grada , skrečući pažnju na društvene probleme, poput nejednakosti, loše ili nepostojeće kulturne strategije, odnosa prema baštini ona u svakom trenutku u svoje rad uvlači prolaznike, čini ih aktivnim sudionicima rada čime osvještava specifičnu situaciju i problematiku. U formi dokumentacije radovi postoje tek kao sjećanje, arhivski podatak, materijal za analizu i lišeni su svoje osnove – živog i interaktivnog tkiva rada.

Najpoetičnije izloženi rad je Hommage ledu.. Nastao u suradnji sa kompozitoraom Kryzsztofom Zimmermannom, umjetnica je u zrinjevačkom glazbenom paviljonu izložila zvuk pucanja leda. Na lokaciji tradicionalno rezerviranoj za koncerte i skupove, umjetnici puštaju gotovo apokaliptičan zvuk otapanja leda. Natruke zlosutnosti uzrokovane tvrdim zvukovima, ali i asocijacijama na prijetnje klimatskom promjenama, topljenja leda na polovima i brojnim apokaliptičnim scenarijima pretvaraju rad u specifični poetični društveni komentar, opasku i upozorenje.

Josipa Bubaš

emitirano u emisiji Triptih, 3.2.2015.