Odsutnost, Mladen Lučić

(this text is currently available only in Croatian)

Kada govorimo o radovima mladih umjetnica prve se asocijacije vežu uz razigrana slikarska platna koja odišu veselim ugođajem, nesputanom ekspresijom i intenzivnim koloritom, ali ova izložba postavljenja u galeriji Academie moderne nudi potpuno drugačiji ugođaj. Iva Vraneković i Ana Zubak mlade su umjetnice čije su dosadašnje izložbe i radovi već pobudili pažnju struke i javnosti, a razloga za ovaj zajednički izložbeni projekt dakako ima više. Određeni minimalistički umjetnički pristup autorica očituje se i u gotovo asketsko postavljenoj izložbi gdje je na čeonom galerijskom zidu, nasuprot ulazu, postavljena crna crkvena ispovjedaonica a na bočnim se zidovima nalaze akromatski crteži – slike, koji sugeriraju anatomiju ljudskog kostura, tako da atmosfera izložbe odiše određenom težinom, svojevrsnim pritiskom, ali ipak ne i depresijom.

Iva Vraneković već niz godina radi složene instalacije kojima je početno polazište bila slika. Baveći se problemima slikarstva Iva je uskoro spoznala da zadana površina slikarskog platna nije dovoljna kako bi izrazila sve ono što bi po njoj slika trebala značiti, te uskoro svoja autorska platna počinje postavljati u kontekst instalacija na izvjestan način težeći trodimenzionalnom sagledavanju slikarskih problema. Motiv vješalice za robu (aufenger) u početku nalazimo na njenim platnima, ali uskoro on u svom prvotnom, originalnom obliku postaje i dijelom njezinih instalacija. Slikani motiv impostiran je u svom realnom postojanju, a sam Ivin postupak dokida granicu modela i njegove slikarske interpretacije; štoviše model postaje primarnim subjektom instalacije čime ukida imaginarnu granicu realnog i interpretativnog. Uskoro vješalica za odjeću postaje sama sebi dostatnom te Iva radi niz instalacija postavljajući jedan ružan, gotovo karikaturalan i krajnje upotrebni predmet u umjetnički kontekst.

Nepotrebno je ovdje dozivati Duchampa i uporabu ready-made-a u umjetnosti, jer danas ready-made u svojoj prvotnoj kontekstualizaciji više ne postoji. Uostalom, cijela postmoderna je svojevrstan ready made, a već je konceptualna umjetnost kao svoj osnovni postulat izrekla da je umjetnost sve ono što umjetnik takvim proglasi. Umjetnost je danas prije svega ideja, značenje, procesualnost i konačna izvedba, čega je Iva i te kako svijesna i što doslovno provodi.

Autoričina zaokupljenost motivom vješalice ovdje je predstavljena izloženim crtežima – slikama koje otvaraju nova i pomalo neočekivana iščitavanja. Lanenim uljem, masno oslikavajući otiske vješalica na grafičkom papiru, umjetnica kompozicijski slaže ljudski skelet koristeći uporabni predmet kao aluziju na ljudsko rebro. Na taj način ponovo vraća model u funkciju slikane kompozicije, ali sada progovara i o njegovom smislu. Sama vješalica bez odjeće beskoristan je i mrtav predmet jednako kao što je beskoristan i mrtav ljudski kostur kada više ne nosi mišićno tkivo koje je formiralo ljudsko tijelo. U ovom slučaju i vješalicu i ljudski kostur možemo promatrati kao funkcionalne nosače – objekte nečeg što je bilo živo i potrebno, a čega više nema, što ne postoji. Izostao je subjekt, a njegovom odsutnošću i objekt postaje beskorisnim.

Ispovjedaonica Ane Zubak vjerna je replika crkvenih ispovjedaonica kakve nalazimo u katoličkim crkvama a koje su neizostavni dio njihovog inventara. Vjernik prije obreda odlazi u ispovjedaonicu okaljati svoje grijehe kako bi mogao čistog srca i otvorene duše tijekom mise primiti hostiju – tijelo Isusovo. Ispovjedaonica u Ane postaje simbolom čistoće duha, ali obred čišćenja zahtjeva i sudjelovanje pojedinca – gledatelja. Ana svojoj ispovjedaonici unutar voluminoznog korpusa pridodaje i par audio slušalica obješenih na stijenku drvenog zida. Objekt poziva na interaktivnost, a posjetitelj ulazi u njega pomicanjem zavjese, klekne na jastučić te stavlja slušalice na uši ali čuje samo onaj dio ispovjedi koji izgovara svećenik. Odsutan je ponovo subjekt – grešnik, onaj zbog kojeg ispovjed i postoji. Nedostatak subjekta time je veći ako se zna da autoričina audio snimka ispovijedi nije režirana, već da je korištena konkretna i stvarna situacija njezina osobnog iskustva. Dakle, Ana ovdje provodi i izvjesno samodokidanje vlastite osobnosti što je u intenzivnoj vezi s problemom odsutnosti jer autorica, premda je izvela rad, kao subjekt de facto ne postoji već je njeno prisustvo isključivo metafizičke prirode.

Ni Iva ni Ana ne sagledavaju vlastitu umjetnost kao estetski čin, već je njihov rad produkt jasnog i promišljenog intelektualnog polazišta gotovo konceptualističkih postulata. Tako treba sagledati i ove radove koji osim navedenih dijalektičkih svojstava označuju i nužnost. Određene interakcije, neposredne komunikacije i dokidanja granice između umjetničkog djela i njegova potrošača. I jedna i druga umjetnica priklanjaju se onim umjetničkim djelovanjima koja preispituju, ogoljuju i na izvjestan način negiraju medij u kojem se izražavaju, prizivaju Duchampov postulat o prirodi umjetničkog djela, polemiziraju s likovnom publikom i teorijom, namečući svojim radom određenu dozu provokativnosti i intrigantnosti kao autorsko polazište u diskusiji.

Iva Vraneković i Ana Zubak u svojim radovima uspostavljaju izvjesnu inverziju realnosti koju odsutnost proizvodi, te se jasno referiraju na svijet u kome žive gdje se odsutnost manifestira općom inferiornošću duha, pomanjkanjem etike i morala. Odsutnost je nesvjesni i inertni bijeg od suvremene stvarnosti koja danas svojim mehanizmima upravljanja i manipulacije posjeduje potpunu kontrolu nad svakim pojedincem i koja želi da stanje paraliziranosti nadjača moć djelovanja. Stoga se radovi ove dvije umjetnice  mogu iščitati i kao reakcija na pasivno sudjelovanje umjetnika i intelektualca u kreiranju suvremene stvarnosti čime su i sami doprinjeli da individualcu gotovo više i nema mjesta.

Da ipak nije sve toliko crno te da postoji izlaz, ako se još na vrijeme vratimo istinskim ljudskim vrijednostima, govori i imaginarni svećenik iz ispovjedaonice Ane Zubak. Nakon što konstatira stanje…“Vi ste kriva za to”… ipak će ponuditi nadu, utjehu i rješenje …”Svrha je međusobna ljubav. I rađanje djece. Bog mora postojati”…

 

Mladen Lučić